Tokom odrastanja sam često imala trenutke kad se zagledam u neku stvar, recimo sunđer (zamislimo da sam na času na kome mi je baš dosadno), i razmišljam kako je sunđer dobio baš to ime, zašto je baš “sunđer”. Nerijetko bih i ponavljala tu neku riječ u glavi dok skroz ne izgubi smisao. Sunđer. Sunđer. Sunđer. SUNĐER. Recimo da sam znala kako da sagorim sebi mozak prije nego su i krenuli oni pravi životni problemi. Međutim, bila je tu još jedna stvar koja me mučila i na koju nisam imala odgovor. Da li ljudi oko mene vide boje na isti način kao ja?

Svi znamo da su jagode crvene i da je Donatelo nindža kornjača sa ljubičastim povezom. Znamo i da je suncokret žut, trava zelena, a nebo plavo, ali pitanje je šta ako tvoja plava i moja plava nisu iste? Srećom, nisam jedina koju je mučilo ovo pitanje pa ajde da vidimo šta o ovome kaže nauka.

Prvo, da li boja uopšte postoji?

Sigurna sam da se neki od vas ovoga sjećaju iz škole, ali obnovićemo za svaki slučaj zbog onih koji su možda zaboravili. Boja kakvu poznajemo ne postoji u spoljašnjem svijetu kao recimo gravitacija ili protoni. Naš mozak je taj koji stvara boju i to radi na osnovu svjetlosti. Tačnije, naš mozak, uz pomoć očiju, interpretira emitovanje elektromagnetnih talasa u okviru vidnog polja. 

Kad svjetlost udari u objekat, objekat odbija dio te svjetlosti i apsorbuje ostatak. Neki objekti reflektuju više svjetlosti određene talasne dužine od drugih pa zato vidimo određenu boju. Tako, na primjer, limun reflektuje svjetlost koju naš mozak percipira kao žutu dok jagoda isto to radi sa crvenom bojom. Međutim, dvoje ljudi može pričati o istoj boji, a da su njihova unutrašnja iskustva sasvim različita. Sad stvari postaju zanimljive!

Znači li to da je percepcija boja subjektivna?

Percepcija boja se odigrava u našim glava i stoga je veoma subjektivna stvar. 

Uzmimo za primjer jedno od najpoznatijih i najfascinantnijih djela Van Goga, sliku “Zvjezdana noć”. Slika je inspirisana pogledom iz njegovog prozora u bolnici, a Van Gogovo jedinstveno tumačenje pejzaža nije ništa manje od magičnog. Interakcija svjetla i sjenke, kao i fluidnost linija i oblika, stvaraju neodoljiv vizuelni ritam koji je inspirisao bezbrojne umetnike i ljubitelje umjetnosti. Jasno je da se svako od nas osjeća drugačije dok gledamo u ovu sliku i jasno je da je svi smatramo velikim umjetničkim djelom, ali da li je i vidimo drugačije? Naravno da da. 

Neko vidi živopisniju plavu, dok neko drugi prepoznaje bogatiju zelenu. U isto vrijeme, neko istu žutu u koju gledamo i mi pojmi kao žutu, ali u njegovim očima ona izgleda drugačije nego u našim. Možda ti je teško shvatiti da je boja, nešto što je univerzalno prihvaćeno, subjektivno za svakog pojedinca. Ali, samo razmisli – znamo da postoje ljudi sa smanjenom sposobnošću da vide i razlikuju određene boje (crveno-zeleni daltonizam je najčešća pojava), kao i ljudi koji su u potpunosti slijepi za boje (monohromatizam), a onda s druge strane imamo i one sa pojačanim osjećajem za boje čiji je život možda i šareniji od našeg. I, dok nikad sa sigurnošću nećemo moći znati koliko se zapravo razlikuju tvoja plava i moja, znamo da se naše perspektive, baš kao i za mnoge druge stvari u životu, mogu razlikovati, ali da ih to ne čini obavezno ni boljim ni lošijim, samo drugačijim.

Pitanje za tebe: šta misliš, ukoliko nemamo riječ da opišemo neki pojam, da li smo u stanju da ga uopšte vidimo? 

Plava boja kroz istoriju

Evo zanimljivosti. U Antičko doba ni u jednoj kulturi nije postojala riječ koja opisuje plavu boju. Zapravo, Homer u epu “Odiseja” opisuje nebo boje Egejskog mora za koje kaže da ima boju “tamnog vina”. Naučnik Vilijam Gledstoun je ovo prvi primjetio i onda je odlučio da malo ozbiljnije obrati pažnju na sva navođenja boja u knjizi. Ono što je primjetio jeste da su crna i bijela bile najviše zastupljene, tu i tamo tek crvena i žuta, med je, recimo, opisivan nečim što mi danas pojmimo kao zelena, a u svemu tome od plave boje nije bilo ni traga. Kako ovo, pitaš se? Gledstoun je smatrao je da je ovo možda karakteristika grčke književnosti, dok filolog Lazarus Gajger nije nastavio njegov rad i otkrio da postoji obrazac pojavljivanja boja kroz istoriju svih kultura. 

Prvo su se stvari i pojave opisivale kao tamne i svjetle, zatim kao crne i bijele. Naknadno su se pojavile crvena – kao boja krvi i vina, pa žuta, pa zelena, pa tek onda plava. 

Eto, gledajući istoriju boja, sasvim je moguće da ukoliko nemamo riječ da opišemo neki pojam, nismo baš u stanju ni da ga vidimo. Ko bi rekao! 🙂 Ukoliko želiš dalje da istražuješ na istu ili slične teme, ostavljam te sa člankom o tome koji su to naučnici i na koji način doprinjeli spektru boja o kome mi danas možemo da pričamo i pišemo. Tu je, naravno, i zanimljiv tekst u kome je objašnjeno zašto su dugine boje uvijek isto raspoređene. Do naredne prilike za raščivijavanje misterija uz pomoć nauke!

U međuvremenu, ako imaš bilo kakvih pitanja, zanimljivu temu o kojoj želiš da čitaš na našem blogu ili tekst koji želiš da sa nama podijeliš, piši nam na [email protected] ili nam se obrati putem Instagram stranice ili naloga na Facebooku.