Zamisli da živiš u svijetu gdje ne posjeduješ nikakve informacije osim onih koje su trenutno dostupne – gdje nemaš uvid u prošlost ili način života tvojih predaka. Zvuči prilično zastrašujuće i nezamislivo, zar ne?

Srećom, tu su simboli – slova, brojevi, crteži  i oblici koji imaju moć da nam ispričaju priče koje mogu biti stare hiljade godina.

 Ali kako su svi ti simboli nastali?!

Danas ću ti pričati o nastanku matematičkih simbola – ključnih alata današnjice za prenošenje komplikovanih modela i ideja u svijetu matematike, a ostatkom simbola se možda pozabavimo nekom drugom prilikom.

Od brojanja na prstima do arapskih brojeva

Prije mnogo, mnogo godina, kada su ljudi počeli razmjenjivati stvari, kao što su hrana ili alati, shvatili su da im je potrebno nešto da bi brojali. Na početku su koristili svoje prste za računanje, ali su brzo shvatili da im trebaju i drugi simboli. Drevni Egipćani su, recimo, za to koristili posebne slike – piktografe, dok su stari Rimljani koristili slova.

Ipak, nisu postajali simboli koji su bili svugdje prihvaćeni.

Izvor brojeva koje danas najviše koristimo (arapskih brojeva) prilično je zanimljiv. Persijski astronom Abu Mašar je imao revolucionarnu ideju! Vidio je kako ljudi u Indiji koriste posebne simbole za brojeve, pa je odlučio da ih prilagodi i koristi u svojoj zemlji. Zanimljivo je da je izgled “arapskih” brojeva, koji su zapravo više “indijski”, povezan s uglovima. Svaki broj označava koliko ima uglova na svom zapisu, što je detalj koji čini ovu priču još zanimljivijom!

Najzanimljivije priče o nastanku pojedinih simbola

Znak jednakosti (=), koji danas koristimo u gotovo svakom matematičkom zadatku, ima neobičnu priču iza svog nastanka. Velški matematičar Robert Rekord, koji je živio u 16. vijeku, bio je njegov idejni tvorac. 

Rekorda je užasno nerviralo što je svaki put kad je pisao jednačinu morao napisati “jednako je” (“is equal to”). To ga je toliko iritiralo da je odlučio riječi zamijeniti jednostavnim simbolom. Tako je iz čistog bijesa stvorio znak “=”.

Astronom Nikola Orezm iz 14. vijeka prvi je upotrebio riječ plus (+), dok su trgovci koji su iskrcavali teret s brodova koristili znak minus (-) kao skraćenicu za oduzimanje. Holandski matematičar Vander Heke je 1514. godine prvi koristio ove znakove u matematičkim operacijama. U 15. vijeku, ljudi su koristili slova “p” i “m” za pluseve i minuse, ali su na kraju jednostavni simboli “+” i “-” postali standard koji danas koristimo.

Znak za beskonačno (∞) često možemo primjetiti, i to ne samo u matematici. Engleski matematičar Džon Volis osmislio je ovaj simbol 1655. godine. Njegov život bio je prepun zanimljivih preokreta. Kao dijete, Volis je zbog kuge morao da promijeni školu, a tek sa 15 godina se “zakačio” za matematiku. Iako je prvo proučavao medicinu, na kraju je diplomirao matematiku i postao poznat po radu na analitičkoj geometriji. Kaže se da je simbol za beskonačno inspirisan grčkim slovom omega ili starim rimskim brojem 1000. Volisov znak brzo je postao popularan jer je bio jednostavan za pisanje i veoma koristan u matematici. Volis je čak bio poznat po svojoj sposobnosti računanja napamet, što ga je ponekad spriječavalo da zaspi!

Matematika može biti kreativna!

Kao što smo vidjeli, matematički simboli nisu nastali preko noći, već su rezultat kreativnosti, potrebe i, ponekad, čistog bijesa! Svaki od ovih simbola ima svoju jedinstvenu priču koja pokazuje koliko je matematika fascinantna i koliko se razvijala kroz istoriju. 

Ako ti se svidjela ova priča, preporučujem da pročitaš članak o Fibonačijevom nizu brojeva i o jednom od najpoznatijih matematičara renesansne Evrope.