Newsletter Subscription

Search

Nastanak fotografije iz STEM ugla

Fotografija je danas gotovo neizostavan dio naše svakodnevice. Jedan klik i gotovo – već imaš fotografiju zalaska sunca, nekog slatkog psa na ulici ili selfi sa svojim društvom. Još jedan klik i svoju fotografiju možeš da dijeliš sa kime god poželiš, uz još nekoliko možeš da je obrišeš kao da nikad nije ni postojala. 

Ali zapitaš li se nekad kako je došlo do toga i od čega je sve počelo? Koja se priča krije iza prve fotografije ikad napravljene? Kako je nekome pošlo za rukom da pogled koji je do tada bio dostupan samo našem oku tako vjerno prenese na papir, bolje od bilo kog slikara? Ako želiš da saznaš više, nastavi da čitaš jer se odgovori na sva tvoja pitanja  se kriju u ovom blogu!

Kako je sve počelo?

Kao što kuću ne možemo graditi bez temelja, tako ne možemo govoriti o fotografiji a da ne znamo šta je zapravo fotografija. Pored toga što se danas smatra umjetničkom disciplinom, fotografija je medij dobijen djelovanjem svjetlosti na površinu koja je osjetljiva na svjetlost. 

A ako se pitaš koje su to površine osjetljive na svjetlost, kako uopšte dobijamo takvu površinu i kako da odraz koji smo dobili učinimo trajnim  – znaj da su ista pitanja postavljali oni koje danas smatramo tvorcima fotografije. 

Proces koji je vodio do nastanka prve fotografije bio je dug, prepun različitih opažanja, posmatranja, pokušaja i pogrešaka. Toliko dug da ćemo se ovdje fokusirati samo na nekoliko ključnih momenata. Jedan od njih jeste pronalazak jednog optičkog aparata od velikog značaja za razvoj fotografije,a to je – kamera opskura (lat. camera obscura – tj. ‘’mračna komora’’ ili ‘’zamračena prostorija’’).

Šta je kamera opskura i kakve veze ona ima sa fotografijom?

Brojne naučnike, umjetnike, pa čak i filozofe interesovao je princip svjetlosne projekcije na neku površinu. Mnogi su pokušali to i da opišu, ali ti opisi su bili dosta magloviti, sve dok se u desetom vijeku (950. g) nije pojavio arapski naučnik Ibn al-Haitam. 

On je zapazio da na bijelim zidovima zatamnjenih soba, svjetlost pri prolasku kroz pukotinu u zidu na suprotnoj strani projektuje sve ono što se dešava napolju. Znaš ono kad uđeš u bioskopsku salu da gledaš film i čitava prostorija je potpuno zamračena, osim onog tankog snopa svjetlosti sa projektora koji se oslikava na filmskom platnu? E pa, otprilike tako funkcioniše kamera opskura. 

Ona je u stvari svjetlo-nepropusna zatvorena kutija (ili prostorija) koja posjeduje mali otvor na jednom kraju, kroz koji prolazi svjetlost i projektuje sliku iz spoljašnjosti na zadnji zid kamere. I to sve zvuči super, ali postojao je jedan mali problem – ta projektovana slika bila je vidljiva samo u realnom vremenu i nije je bilo moguće zadržati. Kako bi tu sliku sačuvali, umjetnici su morali da je ručno iscrtaju unutar mračne prostorije. 

Dakle,  pitanje je bilo: sada kada imamo sliku projektovanu na zidu, kako je zadržati?

Uloga hemije u istoriji fotografije

Već smo utvrdili da fotografiju dobijamo djelovanjem svjetlosti na površinu koja je osjetljiva na svjetlost. Međutim, takvu površinu je bilo gotovo nemoguće dobiti sve do 19. vijeka (vijeka hemije), kada su hemičari počeli da eksperimentišu u pokušaju da naprave materijal osjetljiv na svjetlost.

Ovo nas dovodi do ključnog momenta za razvoj fotografije i imena koje je ušlo u istoriju kao njen tvorac – Nisefor Nijeps, francuski hemičar i pronalazač. Nakon brojnih neuspjelih pokušaja i eksperimenata, na kraju se jedan isplatio i omogućio Nijepsu da uđe u istoriju. 

Trenutak kada se desila magija

U jednom od pokušaja, otkrio je da bitumen iz Judeje (prirodni asfalt) ima posebno svojstvo – stvrdnjava se kada je izložen svjetlosti. Zatim je kalajnu ploču premazao tankim slojem bitumena, stavio je ploču u kameru opskuru i usmjerio je prema sceni koju je želio zabilježiti. 

Proces ekspozicije je trajao čak osam sati, a za to vrijeme – svjetlost koja je prolazila kroz otvor na kameri stvrdnjavala je bitumen na djelovima ploče gdje je svjetlost bila najjača. Djelovi ploče koji su bili manje izloženi svjetlosti ostali su mekši. 

Nakon  završetka ekspozicije, Nijeps je ploču opravo u rastvoru lavandinog ulja i kerozina koja je uklonila nestvrdnute djelove bitumena, ostavljajući trajnu sliku na ploči. Međutim, kako je stvrdnuti bitumen ostao na mjestima koja su bila najviše izložena svjetlosti – ovo je stvorilo negativ slike. Dakle, bilo je neophodno unaprijediti proces.

Ključno partnerstvo

Tu na scenu stupa Luj Dager – slikar i scenograf, koji je 1829. sa Nijepsom sklopio sporazum o zajedničkom istraživanju i radili su do 1833, kada je Nijeps umro. On je u proces uveo nešto potpuno novo – upotrebu srebrnog jodida. Otkrio je da ako je srebrna ploča izložena parama joda, stvoriće sloj srebrnog jodida koji je bio osjetljiv na svjetlost. Ovo je značajno smanjilo vrijeme ekspozicije u odnosu na Nijepsov originalni proces. 

Ipak, i ovdje se javlja problem – slika je bila nevidljiva i bilo je potrebno razviti. Dager je do ovog otkrića došao sasvim slučajno. Ploču koja je bila osvijetljena u kameri opskuri stavio je u ormar pored polomljenog termometra iz koga je iscurila živa, a posle je, zapanjen, primijetio da se tako razvila slika. Živa reaguje sa djelovima ploče koji su bili izloženi svjetlosti, uzrokojući da se srebrni jodid (sjećaš se – srebro izloženo pari joda) pretvori u amalgam srebra, tj. leguru žive i srebra, čime je slika postala vidljiva.

Zadržali smo svjetlost, ali – kako da je sačuvamo?

Luj Dager je otkrio i to. Kada se slika prvi put napravi, ona je osjetljiva na svjetlost. To znači da, ako se ne tretira na pravi način, ona će nastaviti da se mijenja, tamni i gubi jasnoću idetalje. 

A zašto? Zato što kada je slika izložena svjetlosti, ona će pretvoriti srebrni jodid u amalgam srebra, ali samo na mjestima koja su direktno izložena svjetlu. To znači da srebrni jodid koji nije bio izložen svjetlosti ostaje nepromijenjen i još uvijek je prisutan na ploči. Ovaj srebrni jodid je još uvijek fotoosjetljiv, što znači da može reagovati na svjetlost i promijeniti sliku ako nije uklonjen. Dakle, potrebno je ukloniti sve neeksponirane srebrne jodide. 

Dager je pronašao rešenje u hemikaliji poznatoj kao natrijum tiosulfat, koja je u to vrijeme bila poznata pod nazivom “hipo”. Ova supstanca ima posebnu sposobnost da rastvori neeksponirani srebrni jodid na ploči, ali ne utiče na eksponirani dio slike. Kada se neeksponirani srebrni jodid ukloni, slika postaje stabilna i više nije osjetljiva na svjetlost. Ovo je značilo da slika sada može biti izložena dnevnom svjetlu, bez straha da će se promijeniti. 

19.avgusta 1929, Dagerovo usavršeno otkriće je zvanično objavljeno pred francuskom Akademijom nauka i poklonjeno svetu pod nazivom dagerotopija. Ovaj dan se smatra rođendanom fotografije.

Ovo nije kraj…

Kada je u pitanju fotografija, naravno. Ona je nastavila da se razvija uzlaznom putanjom sve do danas i onih selfija sa vrha naše priče. Ali, jeste kraj ovog teksta. A znamo da svaki kraj nosi i neki novi početak, a ja se nadam da će te inspirisati da razmišljaš o tome kako je nauka uvijek potpomagala umjetnost i koliko je vremena i truda uloženo da bi materijalizovali uspomene i ovjekovječili trenutak.  

 

Podijeli sa prijateljima:

Povezani članci:

Budi u toku!

Prijavi se na newsletter i ne propusti novosti, obavještenja i zanimljivosti iz STEM svijeta. :)

Budi u toku!

Prijavi se na newsletter i ne propusti novosti, obavještenja i zanimljivosti iz STEM svijeta. :)

Obavještenje

Testiranje za Školu programiranja održaće se 5. oktobra, u 10 sati u salama 207 i 208. Učesnici će raditi inicijalni test koji će procijeniti njihovu sklonost ka algoritamskom razmišljanju.