Zamisli da si isplanirao/la izlet u neki drugi grad sa prijateljima. Želiš vidjeti koliko je tvoja destinacija udaljena, kao i kako da stigneš do nje. Ulazis na Google mape na svom telefonu, te u žurbi bacaš pogled na broj kilometara koji je potreban da bi se do tamo stiglo. Dakle, dok planiraš izlet i istražuješ nepoznate gradove, metar ti omogućava da precizno odrediš udaljenost i lakše planiraš svoje avanture.

Danas se metar kao osnovna jedinica dužine koristi i u mnogim drugim svakodnevnim situacijama. Ali, da li znaš zbog čega zapravo metar iznosi baš tu tačno određenu udaljenost? Na koji način se došlo do toga? Ovo pitanje će ti ubrzo biti jasno, ali hajde prvo da se osvrnemo na prve načine mjerenja dužine.

Kako su ljudi nekada mjerili dužinu?

Da li si znao/la da je prije pojave metra kao univerzalne jedinice postojalo 250 hiljada različitih načina mjerenja (i to samo u Francuskoj)?

U davna vremena, ljudi nisu imali metar kao jedinicu za mjerenje dužine. Zbog toga je svijet bio pomalo “haotičan”. Svaki grad i trgovina su koristili svoje mjere kako su željeli. One su najčešće uključivale dijelove tijela poput stopala, šake, prstiju i dužine ruke ili koraka.

U drevnoj Mesopotamiji i Egiptu, jedna od prvih standardnih mjera dužine koja je korištena bio je lakat. U Egiptu je postojao “kraljevski lakat” koji je bio zasnovan na dužini faraonove ruke od lakta do kraja prstiju. Ova mjera se koristila za izgradnju najvažnijih građevina! Još jedan način mjerenja se zasnivao na dužini ljudskog stopala, a koristili su ga Rimljani. Tako su jedan lijevi i jedan desni korak predstavljali približno jedan metar. Inč je bio tri komada ječma, i tako dalje.

Međutim, postavlja se pitanje – koja je to mjera ruke, stopala ili ječma? 

Raznolikost mjera je otežavala i trgovinu budući da je jedna ista mjera imala svoja obilježja u različitim dijelovima svijeta.

Nastanak metra

Francuzi su nastojali da stvore sistem koji bi trajao “za sva vremena i za sve narode”. Zbog toga je krajem 18. vijeka u revolucionarnoj Francuskoj uslijedio pronalazak metričkog sistema. To je bio rezultat potrebe da se uspostavi univerzalni sistem mjerenja, koji ne bi bio zasnovan na tjelesnim dimenzijama koje su varirale od osobe do osobe ili od mjesta do mjesta. 

Tako su ustanovili da će se osnovna jedinica dužine zvati “metar”, a sve ostale jedinice bile bi izvedene iz nje (decimetar, centimetar, milimetar itd.). 

Međutim, i dalje je glavnu nedoumicu predstavljao mjerač, odnosno, koliko će jedan metar zapravo iznositi, i koji je to kriterijum za njegovo određivanje. Prvi izbor je bio da to bude dužina klatna koje je moglo da se ljulja sa jedne strane na drugu u jednoj sekundi. Ipak, ova ideja se nije dugo zadržala jer sila gravitacije može da varira u zavisnosti od toga gdje se nalazimo na Zemlji. Na taj način se mijenja i način na koji će se klatno ljuljati. 

Umjesto toga, odlučili su da metar bude djelić obima Zemlje – rastojanje od ekvatora do Sjevernog pola podijeljeno sa 10 miliona. Godine 1799. pregledane su stranice i stranice proračuna, rastojanje je utvrđeno, a čak je isječen posebni platinasti metar. Čovječanstvo je konačno dobilo definitivnu, univerzalnu mjeru izvedenu iz prirode. Postojao je samo jedan problem: mjerač je bio i jeste pogrešan. 

Ispostavilo se da je Zemlja previše nepravilna da bi sama bila mjera. To se dešava zbog rotacije i nepravilnijeg oblika Zemlje (Zemlja nije krug već elipsa!). 

Međutim, definicija mjerača se promijenila od 18. vijeka. Od 1983. godine, metar je definisan kao dužina putanje koju pređe svjetlost u vakuumu tokom vremenskog intervala od 1/299,792,458 sekunde.

Na kraju

Nakon ovog pregleda možeš vidjeti zbog čega je bilo različitih nedoumica dok se uspostavio metar kao univerzalna jedinica. Metar je danas osnovna jedinica udaljenosti u Međunarodnom sistemu jedinica (SI).

Ipak, zahvaljujući trudu različitih istraživača, danas možemo preciznije mjeriti udaljenosti i lakše planirati svoje svakodnevne aktivnosti. Zanimljivo je vidjeti kako je nešto tako obično kao mjerenje dužine moglo imati tako zanimljivu priču iza sebe, zar ne?