“Ide bubamara, nema gdje da spava, našla krevetić…” i nekoliko sekundi kasnije dolazi do naleta smijeha koji se ne zaustavlja tek tako. Poznato? Sigurna sam da jeste, svakome od nas.
Za neke je smijeh prva i jedina asocijacija na golicanje. Međutim, nekima i sama pomisao na to da ih neko dodirne po rebrima, vratu, pazuhu ili tabanima izaziva nelagodnost. Čak je i nauka dugo ispitivala o čemu se tu zapravo radi i šta se dešava u našem organizmu da i sami dodir druge osobe po ovim djelovima tijela izaziva ovakve senzacije. Danas imamo odgovore na neka od pitanja koja nam mogu pasti na pamet dok razmišljamo o ovoj temi. Dijelim ih sa tobom u nastavku teksta.
Vratimo se nakratko u doba Čarlsa Darvina
Nervni završeci koji se nalaze na površini naše kože su osjetljivi – u manjoj ili većoj mjeri. Hoćemo li i koliko biti golicljivi zavisi upravo od naše osjetljivosti na dodir. Da li ćemo se smijati ili će nam biti neprijatno – takođe. E sada smo spremini da se vratimo do teze koju je postavio čovjek koji ti je sigurno poznat a zasupa je i jedan dio naučnika današnjice.
Ta teza koju je Čarls Darvin postavio davno kaže da se migoljenje i smijanje kada nas neko golica dešava kao posledica evolutivnih mehanizama – u trenutku kada nas neko golica automatski pokušavamo da se izbavimo iz te situacije. To što se dešava nalik je samoodbrani – hoćemo da smo što dalje od nekoga ko “napada” naše “najranjivije” tačke.
Međutim, postoji i druga teorija u čijoj je osnovi stav da je upravo golicanje jedan od načina za ostvarivanje bliskosti sa kojom se susrećemo u ranom djetinjstvu. Ako si kao ja i teško ćeš odoljeti da ne “čačneš” tabane bebe iz svog okruženja, onda znaš o čemu pričam. Naučnici kojima je bliža ova teorija smatraju da je smijeh naš naučeni, društveno prihvatljivi odgovor na golicanje.
Priča ide dalje do upoznavanja dva različita tipa golicanja
Knismezis i gargalezis možda zvuče egzotično a zapravo su samo nazivi za dva tipa golicanja od kojih je jedan “lakši”, a drugi nešto agresivniji tip golicanja. Ovo znamo zahvaljujući psiholozima Stenliju Salu i Arturu Alenu koji su davne 1897. godine golicanje opisali kao dva fenomena u čijem korijenu se nalaze dva različita tipa reagovanja na nadražaj.
| Kako “funkcioniše” golicanje zbog kojeg se smijemo? Ovdje ključnu ulogu igraju dvije regije mozga zahvaljujući kojima tijelo reaguje na prijatne senzacije. One analiziraju poruku koju im šalju nervni završeci stimuisani golicanjem. Jedan dio korteksa analizira dodir, nakon čega se ta informacija dalje šalje regiji zaduženoj za regulaciju prijatnih osjećanja što dovodi do pojave našeg smijeha u ovoj situaciji. |
Prvi, “lakši” zovemo knismezis i kad ti kažu da nije moguće zagolicati samog/u sebe, tada je pravi tren da im predstaviš upravo ovog “momka”. Ovaj tip golicanja najlakše ću ti objasniti kroz primjer – kad uzmeš pero i prevučeš ga preko površine kože, tada instinktivno vjerovatno želiš da se počešeš. E, o tome ti pričam.
Drugi tip golicanja, naziva gargalezis, dešava se kroz nešto agresivniji pritisak na golicljive zone. To je ono kad kroz igru ili zadirkivanje krenemo nekoga da golicamo što u toj osobi izaziva smijeh ili, ako ne procijenimo kad treba da stanemo, čak i boli. Istini za volju, ovakav tip golicanja na samom sebi je vrlo teško primijeniti. Vjeruje se da je to zbog toga što je naš mozak unaprijed pripremljen na to što će se desiti pa reakcija kakvu očekujemo izostaje.
Golicanje je dokaz da i iza gotovo svakodnevnih stvari kojima ne pridajemo naročitu pažnju može stajati čitav niz zanimljivosti. Naravno, ovo su samo neke od njih. Ako su te dovoljno privukle da nastaviš da istražuješ ovu pojavu, ohrabrujem te da to i učiniš. Sva saznanja podijeli sa nama a ako bi volio da mi istražimo neki fenomen i pišemo o njemu u narednom periodu, slobodno nam piši. Radoznalim glavama izazova nikad dosta. 🙂
