Jedna velika, možda i najljepša istina o muzici, pucketanju sa vinila i potrebi da zajecaš kad god vidiš nečiju zbirku izbledjelih od godina, jeste da je – vrijednost nečije kolekcije ploča nemoguće utvrditi. Jer, ako ti je stalo, onda se sve nalazi između izgrebanog vinila i ispucalih omota, jasno kao na dlanu. Sve nade i žudnje nečije privatne vasione i sve što mlado srce može zaista da želi, sve što mu treba i sve za čim čezne.

– Muzika, istinska muzika, ne samo rokenrol, bira tebe! Živi u tvom autu, ili sama u tvojim slušalicama, i čeka pravi trenutak – kaže Filip Sejmur Hofman na početku filma “Almost Famous” (obavezno gradivo, drugari) dok gostuje u radio emisiji kao Lester Bengs, urednik poznatog muzičkog magazina.

Ako znaš osjećaj kad prvi put čuješ neku pjesmu i tako kliknete da se naježiš od glave do pete i pomisliš – pa nama je bilo suđeno da se pronađemo, onda znaš o čemu pričam i na šta je tačno mislio Lester Bengs. Ukoliko, uz to, imaš i kolekciju ploča ili znaš nekog ko ih skuplja, onda će te zanimati i da pročitaš ostatak teksta koji se tiče možda manje emotivnog, ali ništa manje bitnog dijela. U pitanju je to kako su gramofonske ploče nastale, na koji način funkcionišu i kako su preživjele, za razliku i od kaseta i od kompakt diskova.

Pa da vidimo, šta je zapravo vinil ploča?

Gramofonska ploča je analogni medij za skladištenje zvuka u obliku ravnog diska sa upisanim moduliranim spiralnim žljebom. Ovaj žljeb počinje blizu ivice i završava se blizu centra diska. U početku su ovi zapisi pravljeni od drugog materijala – šelaka, ali se četrdesetih godina prešlo na polivinilhlorid, pa odatle i nadimak vinil. 

Okej, a šta znamo o prvoj gramofonskoj ploči?

Prva gramofonska ploča je zapravo imala vrlo specifičnu ulogu i mogu da se kladim da ti nikada ne bi palo na pamet šta je bilo u pitanju. Bila je to, pazi sad, audio-knjiga za slijepe! Ono što je još zanimljivije je što je rana tehnologija snimanja bila toliko loša u reprodukovanju muzike, da kompanije koje su ih proizvodile nisu namjeravale da ih koriste za muziku jer su vjerovale da niko ne želi da sluša tako loš kvalitet zvuka. 

Još jedna zanimljivost je ta da je na samom početku razvijanja programa za pomoć osobama oštećenog vida protivnik bila Helen Keler, čuvena američka spisateljica i pedagoškinja koja je od djetinjstva bila slijepa i gluva. Ona je smatrala da je ovaj program samo rasipanje, i da je nepojmljivo da dok ljudi širom sveta gladuju, Amerika troši ogroman novac na audio-knjige. 

E sad, iako nije poznato zbog čega se Helen Keler predomislila (možda jer se po završetku Drugog svjetskog rata povećao broj slijepih vojnika kojima je bila potrebna pomoć), 1935. godine kontaktirala je Američko udruženje slijepih koje je pokrenulo projekat i dala mu svoju podršku. Ovo je jako bitan trenutak zato što je njena podrška podstakla i predsjednika SAD-a Frenklina Ruzvelta da pomogne na način što je donirao novac iz državnog budžeta kako bi program što bolje funkcionisao. To je dovelo do još veće potražnje, a potražnja i do toga da 1948. kvalitet zvuka bude još bolji, toliko da su ploče konačno počele da se upotrebljavaju i kako bi se zabilježila muzika! 

Ček, a kako su ploče i dalje na tržištu?

Istina je da je više razloga zašto je ova tehnologija, stara preko 100 godina, uspjela da preživi tehnološku, a prije svega digitalnu revoluciju. To su, kako otpor suviše brzom i površnom načinu života, tako i opšte interesovanje za retro tendencije, povratak posvećenom konzumiranju muzike, kao i prirodnom i organskom kvalitetu zvuka, ali i želja za posjedovanjem trajnih vrijednosti (jer gramofonske ploče po pravilu vremenom dobijaju na vrijednosti). 

Ipak, ono što ljudi često zaborave jeste da se gramofonske ploče obraćaju većem broju čula, te stimulišu kako sluh, tako i čulo vida, te dodira, dok se digitalni streaming servisi obraćaju isključivo čulu sluha. Tako ploča komunicira na više načina, a njena veličina, težina i dizajn omota korisniku pružaju mnogo više od modernih medijuma. Pored toga, ne zaboravimo i da su ploče osjetljive poput živih bića, te svaka ogrebotina i promjena temperature utiču na kvalitet zvuka. Ako razmisliš, to im dodaje još jedan sloj vrijednosti, budući da ljudska bića uvijek više cijene ono što su svojim trudom sačuvala.

I, dok Spotify, na primjer, omogućava instant pristup kolekciji od preko 30 miliona pesama, pa tako i brz način da se dođe do željene numere, brzina nije uvijek ono što se najviše cijeni (uzmi u obzir da ovo piše osoba čiji broj ploča u kolekciji može ponosno na megdan sa brojem plejlisti koje ima na Spotify nalogu). Upravo je osjećaj svojine ono što ističe ploču, a zbog svojih dimenzija, estetike i načina pakovanja, ona ima posebnu draž.

Ploče omogućavaju da muzika na neki način bude opipljiva, što nije slučaj sa muzikom na internetu. Kako bi se došlo do digitalne muzike, sve što je potrebno jeste nekoliko klikova. Kako bi se, pak, pustila ploča, potrebne su određene ritualne manuelne radnje. Taj fizički kontakt sa pločom (vađenje iz omota, brisanje prašine i namještanje igle) za korisnika postaje obred posle kojeg slijedi zvučna satisfakcija. Na ovaj način slušanje muzike postaje aktivni čin i izbjegava pasivnost koja se sve više pojavljuje u digitalnom dobu, praćena manjkom posvećenosti i angažovanja.

Ali, tu se nameće i ono čuveno pitanje koje glasi… 

Da li je vinil zaista najbolji izvor zvuka? 

Kako definitivnog opšte prihvaćenog odgovora, nažalost, nema, navešću samo činjenice. 

Ploča je jedini potrošački format reprodukcije koji je u potpunosti analogan i bez gubitaka. Ali, i to važi samo ukoliko se sklope sve kockice, naravno. To u suštini podrazumijeva da ti je potreban pristojan gramofon sa pristojnom iglom i uživaćeš u iskustvu slušanja ploče onako kako su je muzičari prvobitno i namijenili – kako bi reprodukovala baš studijski zvuk.

A evo i još jedne. Bez obzira na to da li je porijeklo digitalno ili analogno, ploča bi trebalo da ima više muzičkih informacija od MP3 datoteke. Bogatstvo se odnosi na raznolikost slušnih aspekata koji se čuju u vinilnim pločama. Zbog žljebova za ploče, zvuk vinila je otvoreniji, što omogućava da se čuje veća količina karakteristika.

Vinil ima svoj, prepoznatljiv zvuk, ispunjen površinskim pucketanjem i iskakanjem koji ljudi vole. Ne postoji ništa slično. Za većinu nas upravo to pucketanje daje sav šarm i draž, dok je okretanje ploča kao vid dodatnog truda samo šlag na torti konzumiranja muzike, poput inicijacije. Momenat okretanja ploča nije samo puka tehnička stvar, već ezoterijska, to je trenutak kada se doliva vino (ili čokoladno mlijeko :)), ili ponovo pali ugašena svijeća. 

Kada to jednom osjetiš, onda ne možeš da prestaneš da kupuješ ploče i stvaraš nove uspomene i priređuješ užitke, ne samo za sebe nego i za one oko tebe koji kao i ti vole uživaju u muzici. Naravno, za slučaj da ne umiju, ti si tu da ih naučiš. 🙂

Za kraj, ostavljam ti ovaj članak u kom je jako lijepo objašnjeno kako se to prave ploče,  kao i jako zanimljiv eksperiment benda Shout Out Louds čiji su članovi odlučili da u sklopu promocije pjesme ‘Blue Ice’ određenom broju ljudi pošalju materijal uz pomoć kog oni mogu napraviti ploču sa tom pjesmom – od leda! Više o tome možeš pročitati ovdje.